Arhitektonske misli velikoga mjerila

Dobar arhitekt svojim radom obogaćuje prostor. Izvrstan arhitekt, s druge strane, pritom razvija i teorijsku misao, čime obogaćuje cjelokupnu struku. Kada se tomu doda i razmjena teorijskoga diskursa s kolegama te prijenos visoko postavljenih kriterija i metoda stručnoga djelovanja na mlađe generacije, dobivamo profil akademika Velimira Neidhardta, jednoga od ključnih hrvatskih arhitekata od 1970-ih do danas, koji s početkom 2019. postaje novim predsjednikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Izd.  Arhitektonski fakultet i UPI-2M BOOKS, 2018.

Upravo takav arhitektonski profil zaintrigirao je Alena Žunića, arhitekta i višegodišnjega kolumnista Vijenca, koji se posljednjih godina profilirao kao vrstan priređivač teorijskih antologija najvažnijih protagonista hrvatske arhitektonske scene. Nakon antologije tekstova arhitekta i akademika Borisa Magaša (koja je odmah po izlasku rasprodana te je ove godine doživjela drugo, prošireno izdanje) te nakon doktorske disertacije o djelovanju arhitekta Aleksandra Dragomanovića, ovoga je puta na red došla i teorijska misao akademika Neidhardta, od koje je Alen Žunić prikupio najbolje te priredio skladnu cjelinu u obliku tvrdo ukoričena izdanja naslovljena Misao u arhitekturi: Velimir Neidhardt. Knjiga, koju su zajedničkim snagama objavili Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i nakladnik UPI-2M BOOKS, veoma posjećenu promociju u Knjižnici HAZU doživjela je u svibnju 2018.

Akademik Velimir Neidhardt i Alen Žunić na promociji knjige u Knjižnici HAZU /  Snimio Matej Grgić, svibanj 2018.

Osim sama koncepta, Alen Žunić autor je i prvoga dijela knjige, priređena dvojezično s paralelnim engleskim prijevodom, što temu približava i anglofonom čitatelju te knjizi daje internacionalni pečat. Ta se cjelina sastoji od predgovora i iscrpne uvodne studije, koja donosi vještu sintezu arhitektonskoga (teorijskog, ali i praktičnog!) diskursa Velimira Neidhardta. Studija započinje pregledom zapažanja kritičarskih autoriteta koji u realizacijama Velimira Neidhardta čitaju i vodeća imena suvremene teorije arhitekture. No najvažniji čimbenik Neidhardtova djela jest njegovo američko iskustvo, studij na Harvardu (GSD Cambridge), kamo odlazi kao stipendist fonda Baloković Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u akademskoj godini 1974/75. Već sljedeće godine Neidhardt ostaje na usavršavanju u vodećem studiju Skidmore, Owings & Merrill u Chicagu. U SAD-u tako upija pristup i ideje inicijatora vodećih trendova postmoderne u arhitektonskom projektiranju i teoriji te stečena znanja naposljetku donosi u Hrvatsku. Velik utjecaj postmoderne misli dokazuju Neidhardtova vrhunska arhitektonska ostvarenja na domaćoj sceni, kojima postaje začetnik novih tendencija u projektiranju, ali i u promišljanju urbanizma. Oduševljen američkim obrazovanjem te tamošnjom organizacijom strukovnih udruženja, Neidhardt je dio svoga djelovanja posvetio unapređenju struke, pa je 1995. zauzeo ključnu poziciju predsjednika Udruženja hrvatskih arhitekata, a sudjelovao je i u osnivanju Komore arhitekata. Uvodnom je studijom istaknuto i to kako je bitna sastavnica njegova djelovanja i sudjelovanje u nastavi na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je započeo kao asistent na Katedri za urbanizam, a najdublji trag ostavio na Katedri za projektiranje, na kojoj je od 2015. profesor emeritus. Kojom se god nišom arhitektonskoga djelovanja bavio, Neidhardt je svoja razmišljanja uvijek pretakao u tekst te ih je tako učinio dostupnim mnogim budućim generacijama, ali i testirao teorijske postavke svojih prostornih ostvarenja.

Od 130 tekstova, koliko broji Neidhardtov bibliografski opus, Alen Žunić odabrao je devedeset prema kriteriju trajne vrijednosti, odnosno njihove primjenjivosti na današnji trenutak

No najveću vrijednost i najveći dio knjige čine tekstovi akademika Neidhardta, koje je, od prvoga teksta napisana 1968, objavljivao u mnogim periodičkim publikacijama, zbornicima i monografijama. Tako je ovo prvo izdanje koje ih objedinjuje na jednom mjestu. Od 130 tekstova, koliko broji Neidhardtov bibliografski opus, Alen Žunić odabrao je devedeset prema kriteriju trajne vrijednosti, odnosno njihove primjenjivosti na današnji trenutak, te ih organizirao po tematskim cjelinama. Knjiga svakako posjeduje karakter izvornosti jer je među uvrštenim i dvadeset dosad neobjavljenih tekstova.

Arhitekst i društvo

Prva od cjelina objedinjuje tekstove o urbanosti i kulturi prostora, gdje autor proučava fenomen grada i kulturu građenja, donosi kulturološko tumačenje i vizije budućnosti grada i urbanističke struke te promišlja znanstvene metode u urbanističkom planiranju. Kao svojevrstan lajtmotiv ove teme čita se jasan stav prema nužnosti multidisciplinarnoga dijaloga i primjene globalnih pouka na hrvatske urbane prostore. Detaljnija razrada hrvatskih urbanih prilika dolazi u drugoj skupini tekstova – raspravama o Zagrebu – gdje se pomnije promišlja urbano tkivo i njegov oporavak, kao i mogućnosti prometnoga povezivanja. Sedam se tekstova refleksivno bavi proteklim razdobljima, a u njima se kao glavna tema čita srednjoeuropski kulturni kontekst kao jako uporište zagrebačke kulture i arhitekture.

Teme čovjeka u prostoru obuhvaćene su nekolicinom članaka o projektiranju i metodološkim aspektima te služe kao interludij za ključne tekstove teorijskih misli kojima akademik Neidhardt promišlja budućnost, procjenjuje sadašnje domete i dinamiku struke, a komparativno sagledava svjetske i ovdašnje tendencije te čitatelju razjašnjava dualitete kao što su moderno – postmoderno ili tradicionalno – suvremeno tako da se uvijek sagledavaju njihovi fizički, ali i simbolički aspekti. Čitanje čimbenika identiteta te isprepletanje pouka prošlosti sa zahtjevima budućnosti čita se i u tekstovima u kojima se autor osvrće na izložbe i knjige, kao i na majstore strane i domaće arhitekture, od kojih se ističu Drago Galić, Miroslav Begović, Ante Vulin i Boris Magaš.

Najvredniji su ipak tekstovi u kojima akademik Neidhardt promišlja o samoj arhitektonskoj i urbanističkoj struci. Već sedamdesetih godina Neidhardt je pisao o strukovnom uređenju arhitektonskoga djelovanja u SAD-u te je u nadolazećim desetljećima načela struke u Hrvatskoj pokušavao unaprijediti ukazujući na mogućnosti usavršavanja i ulogu arhitekta u društvu. Tekstovi se u tom dijelu odnose na temeljne strukovne organizacije arhitekata, uključujući stručne ispite i unapređenje regulativa te provedbu javnih natječaja.

Zgrada NSK i nova zračna luka

U ovu zbirku tekstova uključeni su i tekstovi nastali posljednjih godina u kojima, svjestan važnosti tema nasljeđa i povijesne pripadnosti srednjoeuropskom kulturnom krugu, akademik Neidhardt intenzivnije promišlja okvire stručnoga pristupa graditeljskoj baštini, poglavito onoj od nacionalnog interesa.

Cjelina od trinaest autorskih tekstova okupljenih pod naslovnom krilaticom S riječi na djela ključna je za razumijevanje glavnih arhitektonskih ostvarenja Velimira Neidhardta. Već kod prvoga teksta o Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici iz 1979, kao i onih iz 1995. i 1996. godine, autor donosi detaljne opise koncepta, arhitektonike zgrade, njezine konstrukcije i materijala te simbolike pojedinih elemenata, s posebnim osvrtom i na urbanističku situaciju. Od idejnoga projekta do konačne realizacije Knjižnice, koju je akademik Neidhardt projektirao zajedno s M. Hržićem, Z. Krznarićem i D. Manceom, prošlo je dva desetljeća, a ona je postala jednim od najvažnijih momenata slike grada, ključnim elementom promišljanja zagrebačkog urbanizma. Analogni pristup čitamo i pri projektiranju drugih građevina: zgrade telekomunikacija u Šibeniku, robne kuće Boska u Banjoj Luci, Croatia osiguranja Zagreb...

Posebno mjesto zauzimaju tekstovi o novom putničkom terminalu Međunarodne zračne luke Franjo Tuđman u Zagrebu, projektirane u suautorstvu s akademikom Brankom Kinclom te prof. Jurom Radićem. Jasan urbanistički koncept, arhitektonska likovnost, funkcionalnost i fleksibilnost u tom su projektu združeni s vrhunskim konstrukcijskim rješenjima te nije neobično kako prvi tekstovi o tom iznimnom prostornom pothvatu izlaze još u fazi projekta i izvedbe. U ovoj su knjizi zato priložena čak tri teksta (od toga dvije opsežnije znanstvene i stručne sinteze) o novom putničkom terminalu zračne luke, u kojima čitatelj može saznati sve o procesu stvaranja i izvedbe tog monumentalnog zdanja.

Teme su zaokružene i nizom od deset intervjua, koji slijede odmah nakon autorskih tekstova, dok su u posljednjoj cjelini priloženi tekstovi o akademiku Neidhardtu i njegovu radu koji dokazuju visoku razinu kontinuirane kritičke recepcije struke od sedamdesetih godina do danas. Knjiga je zaključena iscrpnom bibliografijom.

Akademik Neidhardt i danas aktivno približava struku kolegama i zainteresiranoj publici. Svoje prostorne sinteze pretače u one pisane, čineći tako jedinstvenu simbiozu likovnog i tekstualnog. Uvijek gledajući u budućnost, on učitava značajke identiteta i aktualnost trenutka kako bi stvorio novo bogatstvo prostora. On istovremeno istražuje i stvara arhitekturu. Svi ti aspekti stvaralaštva Velimira Neidhardta našli su svoje mjesto u knjizi Alena Žunića, što je čini trajnom vrijednošću na polici svakoga arhitekta.